ZAŠTO NAM SMETA NOĆ VJEŠTICA?

Dan je spomena na sve svece koji nisu našli posebno mjesto u kalendaru, Svi Sveti, ujedno dan spomena na naše pokojne. Mada je Dušni dan zapravo sutra. Ali takav je običaj. Uz većinu kršćanskih blagdana vezano je nešto europskog folklora, nerijetko sa jakim paganskim štihom, elementima koji su stariji od samog blagdana. Tako imamo zeca i šarena jaja vezane uz Uskrs, Valentinova srca i dan zaljubljenih, božićno drvce, vola, magarca, Gašpara, Melkiora i Baltazara uz Isusov rođendan… tu se ‘ukrcao’ i kokakolin reklamni djedica kojeg neki zovu Djed Mraz a drugi Santa Klaus. Odavno, ovi su folklorni elementi sasvim dobro uklopljeni i udomaćeni u slavljenju pojedinih blagdana. Nitko se na njih ne buni, ne postoji nikakva posebna odbojnost, ča ni prema likovima poput crvenog Kokakolamena, koji u robnim kućama slavi i potiče božićni konzumerizam. Nitko ga ne proglašava neprijateljem, sotonistom ili vražjom prevarom… Tek tu i tamo nježno će nas podsjetiti na činjenicu da duboka poruka Božića nije u sezonskim rasprodajama i Jingle-bells iritantnoj melodiji koja nas progoni iz trgovine u trgovinu, nego negdje duboko u hladnoj betlehemskoj pastirskoj kolibi…

Svijeće za naše mrtve…

…ali samo oko jednog blagdana taj je folklor na udaru ‘pravovjernih’, prepoznat kao sotonizam, vražji plan, osuđen na zator i obznanjen kao neprijatelj Crkve i vjere. Zašto? Radi se o blagdanu Svih Svetih te Dušnom danu, 1. i 2. studenoga, danu kad se obilježavaju svi sveci izvan pojedinačnih blagdana kršćanskog kalendara, jednako kao i svi naši mrtvi… Uz ovaj blagdan vezan je folklor Noći vještica, izrezbarene bundeve itd, itd… Kako je ovaj, pretežito keltski folklor uglavnom preko anglogermanskog kulturnog kruga prešao Atlantik, te se posebno razvio u Americi, tako se kroz globalizaciju vratio iz Amerike i raširio se i po našim krajevima. I odmah izazvao podozrivost i odbojnost… Zašto? Zašto nas ne smeta zec, pisanice, zaljubljeni Valentin, darežljivi Nikola, okićeno drvce, sav taj folklor koji uglavnom ima jednako sumnjivo predkršćansko podrijetlo, ali nas smeta Noć vještica?

Barem naučite kako se piše Halloween!!!

Vještice nisu likovi iz mitologije, nisu paganski folklor koji se ušuljao da kontaminira čistoću blagdana. Vještice su historijska činjenica, tamna mrlja na savjesti kršćanske Europe, žene koje su bile nevine optuživane, mučene i smaknjivane na grozne načine u razmaku većem od četiri stoljeća. Velike su dubioze oko broja žrtava ovog histeričnog progona, koje se u procjenama kreću od desetaka do stotina tisuća nesretnica, budući da o velikom broju žrtava ne postoji spomen niti dokumentacija. Hrvatska se doduše nalazi na margini glavnih žarišta ovih progona, ali ipak i ovdje su sačuvani dokumenti i imena više stotina ‘vještica’, koje gotovo redovito završavaju žive spaljene na lomači, uz opravdanu pretpostavku o velikom broju neevidentiranih. Tako se na primjer, spominju masovni seljački linčevi, o kojima nitko nije vodio zapisnike. Pored redovnih gradskih i županijskih sudova procese su vodili plemići s pravom mača, o čemu su također podaci manjkavi i sl.

‘Halloweenska’ crkva u Kutnoj Hori

Procesi protiv ‘vještica’ započinjali su prema prijavi nekog ‘vjerodostojnog’ svjedoka, zavidne susjede, odbijenog udvarača ili konkurencije čiji je obrt išao slabije od nekog drugog, ili pak prema priznanju druge ‘vještice’ iznuđenom na mukama, odnosno stavljenog u usta u agoniji mučenja. Treći povod za pokretanje postupka bila je’opravdana sumnja’ da je jedna žena vještica. To je drugim riječima značilo da je dovoljno da babe počnu govorkati kako ‘ona ima vraga u torbi’, da se u tom kontekstu tri-četiri puta neko ime spomene pred nekim od gradskih dužnosnika, te da ju se počne pratiti i istraživati… Po istrazi krenuo bi proces, čime je sudbina nesretnica bila zapečaćena. Na ispitivanju na mukama na kraju bi priznala sve što su od nje tražili. Tortura se prema pravilu koristila za iznuđivanje priznanja tako da se osumnjičenika tri puta stavljalo na muke u ograničenom vremenskom trajanju. Ali to pravilo ne vrijedi za osumnjičene vještice: kod njih nije bilo ograničenja, tako da su na primjer nesretnu Križevčanku Magdu Herucinu na muke udarili dvadeset puta, dok nisu bili zadovoljni priznanjima. Na tijelu osumnjičenih kao fizički dokaz tražili su ‘đavolji pečat’, bilo kakav madež ili drugu oznaku, kakvu ima vjerojatno svatko, samo ako se traži! No čak i ako nisu našli, imali su i za to spremno objašnjenje: ‘đavo je sakrio pečat pod kožu da zaštiti svoju službenicu’.

Vještičji procesi u Hrvatskoj odvijaju se do zaključno 1758. Posljednja suđena, te naknadno prema odluci kraljice Marije Terezije oslobođena i rehabilitirana ‘vještica’ bila je spomenuta Križevčanka Magda Herucina. Prije nje, stotine žena u Hrvatskoj i deseci tisuća širom Europe završili su na lomačama, uz najbesmislenije optužbe. A progoni su kulminirali baš krajem 17. stoljeća, uz istovremeni procvat znanosti, otvaranja sveučilišta, pučkih gimnazija, znanstvena otkrića.

Noć vještica svakako nije najprimjereniji način da se obilježi uspomena na tisuće i desetke tisuća mučenica kroz protekla stoljeća, ali je jedini koji se danas prakticira. I danas zaziremo od ove mrlje na vlastitoj povijesti i radije volimo da se vještice ne spominju. Maskirani partijaneri koji s visokim šeširima i metlama plešu i luduju ove jedne noći doista nisu ni vražji plan ni sotonizam… Ako ima nešto sotonsko / sotonističko u vezi sa vješticama, onda je to đavolja knjiga Malleus maleficarum na temelju koje su se istraživale i ‘prepoznavale’ vještice, onda su to bezdušni sudovi koji su paklenim mukama i besmislenim optužbama uništavali i razarali obitelji, te sudili nevine osobe na mučeničku smrt…

Jeste li se zapitali, zašto nas doista smeta Noć vještica???

KAKO SAM KUPIO NOVI AUTO

Priča

Prijatelj vozi Yugića, trulju iz prošlog tisućljeća. Sprejahanog polovnjaka, kojeg je kupio prije četiri godine i nikad nije vozio sjajno. Sreo sam ga neki dan:

– Inače?

– A vidiš, pješak sam… Nekaj mi je lupalo u motoru. Odpeljal sam ga na servis. Čekam…

– A nije prvi put. – sažalno zaključim. Divno je kak su neki ljudi vjerni svojim truljama. Popravljaju ih, gnjave se oko registracije, stalno na servisu, puno troše… Možda je baš priča s prijateljevim Yugićem bila presudna da se odlučim za novi auto.

Gubitnici

C kao Cerar

Kada sam išao u osnovnu školu, u početnici prvog razreda, dok smo učili slova, imali smo napisanu abecedu, a uz svako slovo sličicu. Uz slovo A obično je bio automobil ili avion, uz slovo B nije bilo božićno drvce niti Božić Bata, uz slovo Z bila je petokraka i slično. Uz slovo C bila je slika gimnastičara koji izvodi vratolomije na spravi zvanoj ‘konj s hvataljkama’, opirući se na ruke koje brzo izmjenjuje, vrti se nogama u krug. I zbog te sličice, koja bi za današnju djecu bila nesumnjivo zbunjujuća, nitko od Titovih pionira nije krivo naučio slovo C, niti ga je miješao s ‘gimnastičarom’, niti sa nekom drugom asocijacijom koja bi zbunila djecu nekog drugog naraštaja. Mi, svi ‘od Triglava do Gjevgjelije’ odmah smo asocirali sličicu sa Cerarom, velikim gimnastičarom Miroslavom Cerarom, olimpijskim i svjetskim prvakom, svejugoslavenskom ikonom gimnastike i ove balkanske ‘zemlje seljaka’ općenito. Slika Miroslava Cerara koji izvodi svoje vratolomije na konju s hvataljkama bila je jednaka ikona kao slika popularnog Bravara u bijeloj odori s lentom ili slika jajačkog slapa pred dvoranom II. zasjedanja AVNOJ-a. bile su to sličice pred kojima smo ćutili onaj ponos i zajedništvo pod šest buktinja. Bio je jedno od onih imena (govorim u prošlom vremenu, mada je Cerar još živ, ali umrlo je vrijeme o kojem govorim), poput Dragana Džajića, Ive Robića, Đorđa Marijanovića, Olivera Mlakara i Miće Orlovića… Bilo je mnogo drugih, ovo su prvi koji mi padaju na pamet. No zbog svoje vratolomne vježbe i zbog vizualne prepoznatljivosti, Cerar je ušao u početnice kao ideogram za slovo C. Nikakvo čudo, bio je toliko prepoznatljiv da, kad bi nekim slučajem Jugoslavija razvijala vlastite hijeroglife, hijeroglif za slovo C bi bio stilizirani gimnastičar na konji s hvataljkama. Cerar nas je objedinjavao, nikad nije bio njihov (slovenski) gimnastičar, bio je naš heroj mira.

Miroslav Cerar st., na konju s hvataljkama 1963. Slika koju pamtimo iz početnica…

LA MARSEILLAISE

Yes, like many other, three days ago I updated my FB profile picture. The application offered me a change with the transparent colours of the French flag over my handsome face, just like the light effects on many public buildings and monuments worldwide, just like many other profile pictures on FB. I admit, I’ve thinking about something like, about how to intervene in my profile picture. Since I’m skilled in Photoshop, it would be not hard to do. However, I accepted application, it was nice been a part of something global, something widespread, been a part of the virtual crowd, been trendy. Frankly, feeling the true fear and threat for my species (not excluding myself), the need for rapprochement, rallying ranks is something natural. Just like the musk oxen before the ice storm…

MARSELJEZA

Da, poput mnogih, i ja sam pred dva dana promijenio profilnu na društvenoj mreži. Aplikacija za promjenu sama je iskočila kad sam podizao svoj profil. I prihvatio sam ju: preko mog lijepog lika razlile su se boje francuske trobojnice… boje koje se razlijevaju u posebnom svjetlosnom efektu preko javnih zgrada diljem Europe, boje koje su se razlile i po mnogim drugim profilnim slikama na FB mreži. Priznajem da sam i sam razmišljao na koji način da interveniram na svojoj profilnoj, te mi je nešto slično bilo na pameti. Vješt sam u fotošopu i napravio bih to za dvije minute. Ipak, prihvatio sam aplikaciju: nekako čini me to dijelom globalnog trenda, virtualnog okupljanja. A kad osjetimo iskonski strah i ugroženost vrste, naravno ne isključujući i sebe osobno, osjetimo potrebu za zbližavanjem, zbijanjem redova. Poput mošusnih goveda pred ledenu oluju…

KAKO SU MI UKRALI AUTO

(fantazija s predumišljajem)

Sve je počelo nevinom krađom automobila. Mojeg.
Bio sam na kratkom putovanju do Graza. Kao kolumnist nekog niskotiražnog kulturnog tjednika pošao sam vidjeti izložbu Egona Schielea, koja se održavala u Joanneumu. Nejasno sam se sjećao da sam jednom davno bio na izložbi impresionista u Joanneumu i gdje se nalazi. Međutim, od mog zadnjeg posjeta muzej se preselio. Beznadno izgubljen u radnoj gužvi štajerske metropole, s beskorisnom adresom nažvrljanom na papiriću, došao sam na suludu ideju da si brzo kupim plan grada i pokušam se snaći. GPS mi je bio beskoristan jer nije radio offline.

Gužva me donijela pred Bahnhof, uočio sam kiosk sa tiskom i pod četiri žmigavca ostavio auto dok sam pretrčao do kioska. Uzeo sam u ruke samo bunt Eura koje sam iščupao iz novčanika, pokupio na kiosku plan grada i vratio se do mjesta gdje je maločas moj auto ometao promet. Nije ga više bilo. Ogledao sam se da bi očajnim pogledom ispratio neki auto koji je možda bio moj, koji je netom zamakao iz mog vidokruga. Nisam znao da li da počnem vikati, to bi bilo besmisleno… Još da sam opljačkan od pješaka, pa da ga pokušam dostići trkom… Da, zaboravih napomenuti, ne znam ni riječi njemačkog, engleski koliko i svaki pristojni Indijanac. Što biste učinili na mom mjestu?

POLITIČKI VICEVI I TOME SLIČNO

Vic je oblik usmene književnosti, kratka priča od nekoliko rečenica koja se bazira na iznenadnom i duhovitom obratu u poanti. Vic se može i napisati, ali onda nije tako smiješan. Možda zbog one: ‘Viceve treba znati pričati!’ Ako se u vicu spominju spolni organi, ljudi se smiju bez obzira na poantu. Vicevi se dijele na političke, proste, viceve o Bosancima (Slovencima, Crnogorcima, Škotima, Podravcima, Dalmatincima, Hercegovcima…), viceve o plavušama, viceve o policajcima i ostale viceve. Najpopularniji su prosti vicevi (vidi gore) i politički vicevi. Upravo ovi posljednji danas me zaokupljaju.

Politički vicevi komentiraju aktualnu političku situaciju tako da kroz duhovitu poantu provode velike političke face. Epohalni su bili vicevi koji su počinjali ‘Bili Tito, Brežnjev i Nixon na pustom otoku…’, ‘Uhvatili ljudožderi (isti trojac)…’. Kasnije su mnogi vicevi o Maršalu manje uspješno prepjevani na Franju generala, i ti prepjevi su baš ono što prati političke viceve. Mnogi vicevi koji su se pričali o Maršalu i ostalima pričali su se vjerojatno o Juliju Cezaru. Tada se nije išlo na Goli otok nego ‘Ad bestias…’ No ja se raspričao o teoriji vica, a vicu najbolje ubiješ pantu kad počneš o njemu pričati i teoretizirati. Zapravo sam počeo priču jer sam se danas sjetio jednog vica kojeg sam čuo prije (okvirno) četrdeset godina:

2084

Danas je 11. rujna 2015., četrnaesta godišnjica NSP (novog svjetskog poretka). Na današnji dan prije 14 godina poginulo je mnogo nevinih ljudi. Svakog dana od tog dana (kao i prije) pogiba mnogo nevinih ljudi. Površnim praćenjem vijesti zaključujem da je bilo dana kada je poginulo više nevinih ljudi nego 11. rujna 2001. Na primjer između 13. – 19. srpnja 1995. Pa ipak, NSP počeo je 11. rujna 2001. Možda je počeo i dan kasnije, kada je jedna dobro plaćeni državni dužnosnik konačno ispravno okrenuo dopis koji je trebao potpisati. 

Do danas postoji mnoštvo verzija, više ili manje službenih ili začinjenih privlačnom aromom globalne zavjere, koje interpretiraju događaj, analiziraju uzroke, traže skrivene nalogodavce. Tako su razrušene dvije suverene i relativno uređene države kako bi se ulovio neki bradonja s turbanom. Ovaj čovjek umire više puta, iskapaju ga iz groba, stavljaju u mirno obiteljsko okruženje, pa ponovo ubijaju. Navodno je godinama prije umro od bolesti. Tu je i neuhvatljiva Al-Kaida, koja se u propagandne svrhe pojavljuje i nestaje poput kravljeg ludila. Doduše, Al-Kaida je mapetšou u usporedbi s novom organizacijom koja je u samo nekoliko zadnjih godina uspjela ono što naraštajima vrijednih terorista ranije nije uspjelo, utemeljiti impresivan državni teritorij na području nekoliko suverenih država itd. Bio je neki antipatični brko koji je bio relativno bezazlen, samo je volio mitinge na kojima se pojavljivao u odori i mahao dugim cijevima (kao što uostalom rade mnogi ljudi s malim pimpekima). No on nije bio kriv za ništa drugo osim kaj su ga Ameri mrzili. I zato su ga objesili. Kao i mnoge poslije njega. Tko je onda konačno dao nalog za rušenje WTC??? Stari su Rimljani utemeljili moderno pravo i moderne istražne postupke. Imali su metodu istraživanja koja je locirala najizglednijeg krivca u slučajevima kad je istraga tapkala u mraku: Qui bono? (Tko se okoristio?).

Nakon 11. rujna 2001. napisao sam jednu pričicu. Nepretnciozno futurističku, uz bestidno parafraziranje već u samom naslovu. Povodom ove godišnjice objavljujem ju ponovo:

2084

– Student Hallmas Tibor?
– Da, to sam ja…
– Sjećam te se. – osmjehne se profesor dobrohotno. Tibor je još zbunjeno stajao kod vrata i nelagodno u ruci gužvao omot s papirima. Profesor ga gestom ruke ohrabri da sjedne:
– Izvoli. Pregledao sam tvoj prijedlog za seminarsku radnju…
Tibor upitno digne pogled, ne usuđujući se glasno izgovoriti pitanje:
– …?
– Ma… reci mi… Što te toliko privuklo da baš obrađuješ ‘Posljednje razdoblje kaosa’?

Atlatl našeg doba (o komunikologiji palice)

Ako ste odmah krenuli guglati što je to ‘atlatl’, slobodno preskočite sljedećih nekoliko redaka. Atlatl, ponekad ‘pustimica’, ili jednostavno opisno ‘izbacivač koplja’ drevno je pomagalo, jedno od najstariji složenih oružja koje pojačava djelovanje ljudske ruke. Na taj način predhodnik je luka i strijele, samostrela, samokresa, vebeera i navođenih i nenavođenih ‘Patriota’, ‘Pershinga’ itditd. A u početku stvar je izgledala sasvim nevino…

Elegantno izveden atlatl, zacijelo je pripadao velikom lovcu.

Naš je drevni lovački predak nastojao svom opasnom ili uplašenom plijenu prići što bliže, a kad se nije mogao mjeriti sa evolucijom izoštrenim čulima divljači, nastojao ih je ubiti ili onesposobiti sa što veće udaljenosti. Već je pračovjek, navodno neandertalac vješto koristio praćku (barem u ‘Plemenu spiljskog medvjeda’), a nije dugo trebalo ni do izuma luka i strijele, tek kojih 200-300 naraštaja naših junačkih predaka. Jednako rano počeo je bacati i koplje. Koplje je imalo prednosti jer je bilo kudikamo ubojitije od kamenčića iz praćke, probojinije od strelice izbačene iz luka, dok mu je mana bila da je imalo manji domet. Koplje je bilo efikasno i kao obrana kad je čovjek postao lovina, na primjer protiv medvjeda ili smilodona, koje ne bi bilo pametno dražiti praćkom. Mana koplja bila je manji domet, jer je bilo ovisno isključivo o izbačaju iz lovčeve ruke. Tako je veoma rano naš predak, valjda već kroz stotinjak sljedećih naraštaja, genijalno jednostavnim izumom produžio svoju ruku. Štap sa kukom koja se uglavila u kraj koplja predstavlja produžen treći zglob ruke, produžuje ju, osnažuje zamah i postiže zapažene uspjehe i napredak za lovca. Sve kasnije proteze, veliki katapulti, prve rakete sa grčkom vatrom, samostreli, samokresi, samo su dodavanje zglobova, snaženje i produživanje ovog prvog produžetka ruke, koji je drevnom lovcu omogućio: bolji ulov, više hrane, zdravije i brojnije potomstvo, bolje osiguranje i osvajanje životnog prostora… i sve je bilo dobro, dok prvi puta čovjek nije okrenuo svoj efikansi izbacivač koplja, kamena, strijele, umjesto prema ulovu, prema drugom čovjeku. No to je, naravno, druga tema…

Haludovo – nepretenciozni nekrolog

Haludovo, hotelsko turistički kompleks u Malinskoj na Krku, perjanica hrvatskog i jugoslavenskog jadranskog turizma negdje u zadnjoj četvrtini prošlog stoljeća. Uzorno građeno hotelsko naselje nove generacije, krasno arhitektonsko rješenje decentno uklopljeno u tamnozeleni borik. Niti s mora niti s kopna ne kvari vizure bahatim kubičnim volumenima kakvi su se podizali u prvim godinama socijalističke izgradnje turističkih smještajnih kapaciteta za žustre samoupravljače pedesetih i šezdesetih. Dok se turizam tek rađao, dok nije bila razvijena ekološka svijest, hoteli su se bahato kubicirali na samoj obali Jadrana, nametljivi, vidljivi iz Italije u svoj svojoj rugobi, jednolični, bezlični. Hotel Neptun na dubrovačkog Lapadu, hotel u Starigradu Pkalenici, i mnogi drugi hoteli po kojima je gnjevno prosipao svoje filipijke Grgo Gamulin, svi se oni s ovim novim naraštajem arhitekata guraju u povijest.

U pozadini Rajske plaže, iz tamne se crnogorice pomaljaju fragilne konture hotela, oživljene igrom vertikala gotički ogoljene armiranobetonske konstrukcije i stiliziranih rebrenica (lokalno ‘škura’).

Ubavo ruralno naselje Malinska doživjelo je pravi boom i u kratko se vrijeme transformiralo u mondeno ljetovalište…