Arhive kategorije: globalisation

C kao Cerar

Kada sam išao u osnovnu školu, u početnici prvog razreda, dok smo učili slova, imali smo napisanu abecedu, a uz svako slovo sličicu. Uz slovo A obično je bio automobil ili avion, uz slovo B nije bilo božićno drvce niti Božić Bata, uz slovo Z bila je petokraka i slično. Uz slovo C bila je slika gimnastičara koji izvodi vratolomije na spravi zvanoj ‘konj s hvataljkama’, opirući se na ruke koje brzo izmjenjuje, vrti se nogama u krug. I zbog te sličice, koja bi za današnju djecu bila nesumnjivo zbunjujuća, nitko od Titovih pionira nije krivo naučio slovo C, niti ga je miješao s ‘gimnastičarom’, niti sa nekom drugom asocijacijom koja bi zbunila djecu nekog drugog naraštaja. Mi, svi ‘od Triglava do Gjevgjelije’ odmah smo asocirali sličicu sa Cerarom, velikim gimnastičarom Miroslavom Cerarom, olimpijskim i svjetskim prvakom, svejugoslavenskom ikonom gimnastike i ove balkanske ‘zemlje seljaka’ općenito. Slika Miroslava Cerara koji izvodi svoje vratolomije na konju s hvataljkama bila je jednaka ikona kao slika popularnog Bravara u bijeloj odori s lentom ili slika jajačkog slapa pred dvoranom II. zasjedanja AVNOJ-a. bile su to sličice pred kojima smo ćutili onaj ponos i zajedništvo pod šest buktinja. Bio je jedno od onih imena (govorim u prošlom vremenu, mada je Cerar još živ, ali umrlo je vrijeme o kojem govorim), poput Dragana Džajića, Ive Robića, Đorđa Marijanovića, Olivera Mlakara i Miće Orlovića… Bilo je mnogo drugih, ovo su prvi koji mi padaju na pamet. No zbog svoje vratolomne vježbe i zbog vizualne prepoznatljivosti, Cerar je ušao u početnice kao ideogram za slovo C. Nikakvo čudo, bio je toliko prepoznatljiv da, kad bi nekim slučajem Jugoslavija razvijala vlastite hijeroglife, hijeroglif za slovo C bi bio stilizirani gimnastičar na konji s hvataljkama. Cerar nas je objedinjavao, nikad nije bio njihov (slovenski) gimnastičar, bio je naš heroj mira.

Miroslav_Cerar_1963b
Miroslav Cerar st., na konju s hvataljkama 1963. Slika koju pamtimo iz početnica…

Nastavi čitati C kao Cerar

POLITIČKI VICEVI I TOME SLIČNO

Vic je oblik usmene književnosti, kratka priča od nekoliko rečenica koja se bazira na iznenadnom i duhovitom obratu u poanti. Vic se može i napisati, ali onda nije tako smiješan. Možda zbog one: ‘Viceve treba znati pričati!’ Ako se u vicu spominju spolni organi, ljudi se smiju bez obzira na poantu. Vicevi se dijele na političke, proste, viceve o Bosancima (Slovencima, Crnogorcima, Škotima, Podravcima, Dalmatincima, Hercegovcima…), viceve o plavušama, viceve o policajcima i ostale viceve. Najpopularniji su prosti vicevi (vidi gore) i politički vicevi. Upravo ovi posljednji danas me zaokupljaju.

Politički vicevi komentiraju aktualnu političku situaciju tako da kroz duhovitu poantu provode velike političke face. Epohalni su bili vicevi koji su počinjali ‘Bili Tito, Brežnjev i Nixon na pustom otoku…’, ‘Uhvatili ljudožderi (isti trojac)…’. Kasnije su mnogi vicevi o Maršalu manje uspješno prepjevani na Franju generala, i ti prepjevi su baš ono što prati političke viceve. Mnogi vicevi koji su se pričali o Maršalu i ostalima pričali su se vjerojatno o Juliju Cezaru. Tada se nije išlo na Goli otok nego ‘Ad bestias…’ No ja se raspričao o teoriji vica, a vicu najbolje ubiješ pantu kad počneš o njemu pričati i teoretizirati. Zapravo sam počeo priču jer sam se danas sjetio jednog vica kojeg sam čuo prije (okvirno) četrdeset godina:

download

Nastavi čitati POLITIČKI VICEVI I TOME SLIČNO

2084

Danas je 11. rujna 2015., četrnaesta godišnjica NSP (novog svjetskog poretka). Na današnji dan prije 14 godina poginulo je mnogo nevinih ljudi. Svakog dana od tog dana (kao i prije) pogiba mnogo nevinih ljudi. Površnim praćenjem vijesti zaključujem da je bilo dana kada je poginulo više nevinih ljudi nego 11. rujna 2001. Na primjer između 13. – 19. srpnja 1995. Pa ipak, NSP počeo je 11. rujna 2001. Možda je počeo i dan kasnije, kada je jedna dobro plaćeni državni dužnosnik konačno ispravno okrenuo dopis koji je trebao potpisati. 

Do danas postoji mnoštvo verzija, više ili manje službenih ili začinjenih privlačnom aromom globalne zavjere, koje interpretiraju događaj, analiziraju uzroke, traže skrivene nalogodavce. Tako su razrušene dvije suverene i relativno uređene države kako bi se ulovio neki bradonja s turbanom. Ovaj čovjek umire više puta, iskapaju ga iz groba, stavljaju u mirno obiteljsko okruženje, pa ponovo ubijaju. Navodno je godinama prije umro od bolesti. Tu je i neuhvatljiva Al-Kaida, koja se u propagandne svrhe pojavljuje i nestaje poput kravljeg ludila. Doduše, Al-Kaida je mapetšou u usporedbi s novom organizacijom koja je u samo nekoliko zadnjih godina uspjela ono što naraštajima vrijednih terorista ranije nije uspjelo, utemeljiti impresivan državni teritorij na području nekoliko suverenih država itd. Bio je neki antipatični brko koji je bio relativno bezazlen, samo je volio mitinge na kojima se pojavljivao u odori i mahao dugim cijevima (kao što uostalom rade mnogi ljudi s malim pimpekima). No on nije bio kriv za ništa drugo osim kaj su ga Ameri mrzili. I zato su ga objesili. Kao i mnoge poslije njega. Tko je onda konačno dao nalog za rušenje WTC??? Stari su Rimljani utemeljili moderno pravo i moderne istražne postupke. Imali su metodu istraživanja koja je locirala najizglednijeg krivca u slučajevima kad je istraga tapkala u mraku: Qui bono? (Tko se okoristio?).

Nakon 11. rujna 2001. napisao sam jednu pričicu. Nepretnciozno futurističku, uz bestidno parafraziranje već u samom naslovu. Povodom ove godišnjice objavljujem ju ponovo:

2084

– Student Hallmas Tibor?
– Da, to sam ja…
– Sjećam te se. – osmjehne se profesor dobrohotno. Tibor je još zbunjeno stajao kod vrata i nelagodno u ruci gužvao omot s papirima. Profesor ga gestom ruke ohrabri da sjedne:
– Izvoli. Pregledao sam tvoj prijedlog za seminarsku radnju…
Tibor upitno digne pogled, ne usuđujući se glasno izgovoriti pitanje:
– …?
– Ma… reci mi… Što te toliko privuklo da baš obrađuješ ‘Posljednje razdoblje kaosa’?

IMG_1005_a

Nastavi čitati 2084