MARSELJEZA

Da, poput mnogih, i ja sam pred dva dana promijenio profilnu na društvenoj mreži. Aplikacija za promjenu sama je iskočila kad sam podizao svoj profil. I prihvatio sam ju: preko mog lijepog lika razlile su se boje francuske trobojnice… boje koje se razlijevaju u posebnom svjetlosnom efektu preko javnih zgrada diljem Europe, boje koje su se razlile i po mnogim drugim profilnim slikama na FB mreži. Priznajem da sam i sam razmišljao na koji način da interveniram na svojoj profilnoj, te mi je nešto slično bilo na pameti. Vješt sam u fotošopu i napravio bih to za dvije minute. Ipak, prihvatio sam aplikaciju: nekako čini me to dijelom globalnog trenda, virtualnog okupljanja. A kad osjetimo iskonski strah i ugroženost vrste, naravno ne isključujući i sebe osobno, osjetimo potrebu za zbližavanjem, zbijanjem redova. Poput mošusnih goveda pred ledenu oluju…

marseljeza

Nije prošlo ni 24 sata, već su se javili ogorčeni prigovori: toliko je ljudi, među njima djece poginulo pred koji dan, bila je sitna vijest od jedne rečenice, pao ruski avion, koga briga, na dalekom istoku… na bliskom istoku… ovdje, ondje, a mi se raspametili zbog 132 pariške žrtve. Istina. I sam sam pisao o tome pred nekoliko mjesec kad se izbjeglička kriza u svojim današnjim razmjerima tek naslućivala (blog ‘Koliko vrijedi duša’). I do te točke morao bih priznati da su prozivači na uravnoteženu empatiju u pravu. No podbolo me nešto drugo: prozivanje. S kojim pravom netko mene proziva zbog moje empatije prema Francuzima i ostalim žrtvama pariškog pokolja. Ili ikog drugog? Nisam stavio rusku zastavu, istina. Bez određene primisli… Ruski avion srušio se, prvih sati sve je izgledalo kao avionska nesreća. Ni danas nije nesumnjivo dokazano da je bilo drugačije, mada su neki teroristi žurno preuzeli odgovornost za rušenje aviona. To je stvar osobnog marketinga. Da je odmah bilo nesumnjivo i da je prva vijest glasila da su teroristi srušili avion, sigurno bi raspoloženje u svijetu bilo drugačije. Da je netko postavio aplikaciju da svoje profilne slike pretvorimo povodom terorističkog ataka u rusku zastavu, vjerojatno bih to i učinio. Kao i neke druge zastave (ne sve). A vjerujem da bi mnogi drugi postupili slično. Pa zašto onda odjednom toliko snažna empatija? Vrijedi li doista život bijelca više? Je li to latentni rasizam? Suptilniji, prividno neagresivan, ali trajno jednako opasan? Treba li se ozbiljno zabrinuti, da nas naša osuda terorizma, rasne i vjerske mržnje gura u nešto slično? Ili je sve ipak mnogo banalnije?

Treba se prisjetiti da je Europa pred kojih tridesetak i više godina bila pozornica ekstremističkog terorizma koji je bio okrenut prema građanima vlastite države: Brigate rosse, Bader-Meinhoff samo su najpoznatije ultralijeve ćelije, koje su se ‘borile’ protiv bešćutnog neoliberalnog kapitalizma. Otimali su se avioni, eksplodirale bombe, otimali i smaknjivali korumpirani političari. Nažalost, ovaj val terorizma potpuno je preokrenuo javno mišljenje: terorizam je poražen, a kapitalizam se razmahao da bi tek zadnjih desetljeća počeo pokazivati pravo lice… No ono što je ostalo, to je onaj strah i nesigurnost kojeg su ‘olovne godine’ usadile u građane Europe. Strah za vlastiti život ugrožen iracionalnom mržnjom koja neprijatelje vidi svud oko sebe, a žrtve bira nasumično. Taj strah nije bilo teško probuditi: ‘Blizanci’ su otvorili novu eru terorizma, Tokyo, Madrid, London, Ankara, otok Utøya, redakcija Charlie Hebdo… i sve više koncentracije po europskim metropolama.
Kada se u nekoj zemlji kojoj teško izgovaramo ime, a samo pasionirani kvizaši znaju gdje se nalazi, dogodi pokolj u kojem strada stotine golorukih građana, žena i djece, toj se vijesti nitko normalan ne veseli, ali primamo ju relativno mirno. Jesmo li bešćutni? Kad prolazimo svojim gradom, svojom ulicom, pa vidimo osmrtnicu i na njoj ime koje nam nije poznato, to nas potrese manje nego bolest kućnog ljubimca ili djetetova četvorka u školi. Jesmo li bešćutni? Pa ipak priznajem da nisam poznavao nikoga od poginulih u najnovijima kao niti u prethodnim terorističkim napadima.

IMG_4035_aa

Vijest o svakom bezumnom pokolju potresna je, ali potresna na različite načine. Pokolj između dva plemena crne Afrike, smaknuća djece, ubijanje hladnim oružjem, torture, sve je to strašno. Ali to mene izravno ne plaši. Jer nisam usred sukoba, nisam dio ugroženog plemena. Mogu pružiti moralnu osudu, zgražanje i ne mnogo više. Neki opći komentar kamo ide svijet… i kad mi dijete dođe s trojkom iz škole, istog časa zaboravit ću nevine crne žrtve. Srušen je avion, možda teroristički napad… Opet slijedi moralna osuda, opet ogorčenje, ali ne i strah. Ruku na srce, koliko nas se uopće ikad vozilo avionom? Koliko nas se vozilo zadnje dvije-tri godine? Koliko nas ima ovog časa kupljenu kartu za neki let? A konačno, ako se bojiš, možeš odabrati, jednostavno ne sjesti u avion. Zato se avionskog terorizma manje bojimo (naravno, ne vrijedi za ljude koji poslom ili iz bilo kojeg drugog razloga redovno sjedaju u avione). Meni, doduše, onih rijetkih letova aviona, u trenutku uzlijetanja prođu kroz glavu sve moguće i nemoguće nesreće i teroristički napadi, ali to je rijetko i traje kratko. I, ponavljam, mogu odlučiti sjesti u avion ili ne…

Ali kad u lokal europske metropole upadne bezumnik sa strojnicom, kad se podzemna željeznica pretvori u plinsku komoru, kad teroristi spopadnu školu ili kazalište, tada se duboko identificiramo sa situacijom. I sa žrtvama. Tada osjetimo ne samo moralnu osudu i gnjev, nego i strah za vlastiti život. Žrtve pariškog pokolja nisu izolirano manjinsko pleme usred Crne Afrike, nisu putnici aviona, nisu građani daleke države u koju nikad nećemo putovati. Žrtve su građani europske metropole, slučajni prolaznici, putnici u podzemnoj, djeca u školi, ljudi na radnim mjestima, ljudi poput nas u situacijama koje su nam svakodnevne i neizbježne. I zato se bojimo. Zato osjetimo tako snažnu empatiju, ne zato što su ovi ljudi bijeli a oni drugi nešto tamniji, nego zato što smo to mi, što se bojimo za svoj život.

I mada time priznajem neku vrstu pobjede terorista (jer je njihova svrha da siju teror, strah), priznajem da se bojim. Da sam francusku zastavu na svom profilu razvio jer se zapucalo u mom dvorištu, jer su ciljevi nasumične situacije koje ne možemo izbjeći. Zato se okupljamo i zato odbacujem sve prigovore da razvijanjem francuske zastave vrednujem bijele živote više nego crne, žute ili smeđe. Dozvolite mi da se bojim i ne propitujte to!

Jedna misao o “MARSELJEZA”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s