POLITIČKI VICEVI I TOME SLIČNO

Vic je oblik usmene književnosti, kratka priča od nekoliko rečenica koja se bazira na iznenadnom i duhovitom obratu u poanti. Vic se može i napisati, ali onda nije tako smiješan. Možda zbog one: ‘Viceve treba znati pričati!’ Ako se u vicu spominju spolni organi, ljudi se smiju bez obzira na poantu. Vicevi se dijele na političke, proste, viceve o Bosancima (Slovencima, Crnogorcima, Škotima, Podravcima, Dalmatincima, Hercegovcima…), viceve o plavušama, viceve o policajcima i ostale viceve. Najpopularniji su prosti vicevi (vidi gore) i politički vicevi. Upravo ovi posljednji danas me zaokupljaju.

Politički vicevi komentiraju aktualnu političku situaciju tako da kroz duhovitu poantu provode velike političke face. Epohalni su bili vicevi koji su počinjali ‘Bili Tito, Brežnjev i Nixon na pustom otoku…’, ‘Uhvatili ljudožderi (isti trojac)…’. Kasnije su mnogi vicevi o Maršalu manje uspješno prepjevani na Franju generala, i ti prepjevi su baš ono što prati političke viceve. Mnogi vicevi koji su se pričali o Maršalu i ostalima pričali su se vjerojatno o Juliju Cezaru. Tada se nije išlo na Goli otok nego ‘Ad bestias…’ No ja se raspričao o teoriji vica, a vicu najbolje ubiješ pantu kad počneš o njemu pričati i teoretizirati. Zapravo sam počeo priču jer sam se danas sjetio jednog vica kojeg sam čuo prije (okvirno) četrdeset godina:

download

Sjedi generalni sekretar Brežnjev u svom kabinetu. Jutro je i priprema se za radni dan. Omiljeni jutarnji ritual mu je podrezivanje obrva škaricama za nokte. To ga smiruje, te mu omogućuje da vidi svijet. Iznenada u kabinet bez kucanja uleti ađutant:
– Druže sekretaru! Na Krasnajoj Ploščadi jedan čovjek sjedi i jede!
Iznenađen upadom, Leonid poskoči i umalo ubode škarice u oko:
– Jebote Nixon! Majmune prokleti, kako to upadaš? Tko jede?
– Jedan čovjek… – nesigurno će ađutant, polako se povlačeći natraške.
– Je l’ radi nered?
– Ne. Sjedi i jede.
– Onda ga pusti neka jede a mene pusti da radim.
Drugog jutra Brežnjev prinese šalicu od vrijednog porculana usnama i s užitkom srkne gutljajčić ruskog čaja. Oni ga zovu ‘kineski’. Vrijedna šalica nekoć je pripadala jednom od posljednjih izdanaka carske obitelji Romanov. Rukom oslikana…
Ađutant ponovo uleti bez kucanja. Generalni sekretar skoči i u šoku baci šalicu. Vrijedan porculan se rasprsne o mramorni okvir kamina:
– Majmune prokleti! Znaš li ti kucati ili hoćeš u Sibir na tečaj???
– Ali, druže sekretaru, trideset ljudi sjedi na Krasnajoj Ploščadi i jede…
– Trideset ljudi jede… – izobličeno ponovo Brežnjev – I što? Rade li nerede? Imaju li traperice? Jesu li špije?
– Ne, sjede i jedu…
– Radni ljudi? Proleteri?
– Mislim da da…
– Nemoj me ponovo uznemiravati ako ne budeš imao malo bolji razlog, jebote Staljin! Sibir…
Nakon što je dva dana doručkovao u miru, ponovo uleti ađutant. Brežnjev je upravo diktirao proglas naočitoj Sonječki. Tako je poskočio da je Sonječka zajedno sa šrajbmašinom preletjela preko stola i pala na debeli perzijski tepih, vlasništvo jednog od posljednjih…
– Druže sekretaru! Druže sekretaru!
– Otac te…! Što ti je? Kako to upadaš? Sutra si u Sibiru!
– Ali druže sekretaru, na Krasnajoj Ploščadi
– …sto ljudi jede?
– Sto tisuća.
– Neka jedu i pusti me na miru! Je l’ prave nerede? Nemoj mi više dolaziti zbog ljudi koji jedu!
Ipak, drugog jutra, dok je sjedio i listao Pravdu, upravo u trenutku kada je zazvonio Crveni telefon, izbezumljeni ađutant uleti u kabinet:
– Druže sekretaru!
Brežnjev više nije iznenađeno skočio. Samo prijeteći digne obrve:
– Nemoj da si mi došao zbog…
– Tri milijuna ljudi jede na Krasnajoj Ploščadi!
Brežnjev jedna čas zastane, ‘tri milijuna’? Potom bijesno odmahne:
– Pa što? Krasnaja Ploščad je najveći trg na svijetu! Ako ima mjesta naka jedu. U čemu je problem?
– Druže generalni sekretaru, oni jedu štapićima.

20150905134742_324119

Bio je to u to vrijeme jedna od klasik viceva. Na rubu dopuštenog, jer doduše nije spominjao Maršala, ali svejedno, Rusi… Danas, ovom bi se vicu smijala samo ekipa 50+, i to nakon što bi par sekundi promislili da povežu sve podatke i imena. Svakom mlađem uz vic bi trebalo tumačenja raznih imena i pojmova, pa cjelokupne makropolitičke scene na kojoj se vic događa. A to bi naravno ubilo dušu vica. Zato se vicevi recikliraju, promjene se imena, osuvremene odnosi i tako dalje. Kao što sam već gore spomenuo. Pokušao sam osuvremeniti ovaj vic, možda umjesto Krasnaje Ploščadi, Alexanderplatz, a štapići…?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s