Uz rođendan ‘Gričke vještice’ (koja zapravo nije bila Zagrepčanka nego Križevčanka)

2. ožujka 1873., u Negovcu kod Vrbovca rođena je prva hrvatska novinarka i urednica, te plodna autorica popularnih povijesnih romana Marija Jurić Zagorka. Najpoznatije njeno djelo je roman koji objelodanjuje u nastavcima u dnevnim novinama ‘Grička vještica’. Rastegnuta i složena radnja s mnoštvom likova prati sudbinu mlade slobodoumne velikašice Nere, te spletke koje ju zbog slobodnog jezika i obiteljskog pedigrea dovode u tamnicu pod optužbom da je vještica. Nakon klasičnog vještičjeg procesa, u kojem će romantična junakinja ipak biti pošteđena najgorih tortura, te oslobađanja posredovanje osobno hrvatsko-ugarske kraljice Marije Terezije, Nera će se upetljati u spletke bečkog dvora, nimalo benignije od samog vještičjeg procesa. Čitajući ‘Gričku vješticu’ još u vrijeme dok sam radio u Trakošćanu, uočio sam podudarnosti sa jednim povijesnim procesom u Hrvatskoj, onim protiv optužene vještice Križevčanke Magde Logomer Herucine. Tom sam prilikom napisao sljedeći ogled, koji sma za prigodu ove godišnjice malo prilagodio i dopunio:

VJEŠTICE. COPRNICE. ŠTRIGE, KRSTAČE, ROGULJE, BAJALICE, TRAVNICE, KRVOPITNICE, i još mnoga druga imena, razne riječi u svim dijalektima našeg prebogatog jezika su istog ili sličnog značenja. Stari rječnici navode beskrajno jezično blago, inačice… Izvori i rasprave luče rodove i podrodove: vještice koje prave tuču, koje liječe i truju raznim vradžbinama i travama, te konačno, one najgore, koje na sijelima i spravišćima s vragom spolno opće. Koliko je raznolika u rječnicima sinonimija koja imenuje te žene, toliko je bogata i mašta, nažalost ne samo pučka, nego i znanstvena objašnjenja autora i autoriteta od svetog Augustina na dalje, koja opisuje svu raznolikost vještičjih zlodjela. Ipak, pravom Biblijom za progone vještica postaje knjiga MALEUS MALEFICARUM, napisana koncem 15. stoljeća od dvojice autora, dominikanaca, inkvizitora, Henrika lnstitorisa i Jakova Sprengera. Ova je knjiga vjerojatno najodvratnije i najzlokobnije djelo koje je ikad stegnuto u knjiške korice, te u detalje u najboljoj skolastičkoj maniri dokazivanja razrađuje sve od smisla vještičjeg zlodjela, preko metoda prepoznavanja, iznuđivanja priznanja, pa do opravdanosti i nužnosti zatora svake, ma i malo sumnjive žene. Pa ako nije bogohulno citirati bogohulnika – želim ovdje izvatkom iz knjige, iz dijela koji govori o razlozima zbog čega neusporedivo češće žena pada u grijeh vještičarenja nego muškarac – ilustrirati načelni odnos autora prema ženskom rodu uopće. Uz slijedeće citate, čak i odnedavno popularna sveta knjiga Nacionalsocijalizma “Mein Kampf’ zvuci kao neki Mickey Mouse:

IMG_3739_aaa_a_vatra_
Moderna predodžba o vješticama, humorna i naglašeno erotična, nema ništa zajedničko sa surovom stvarnošću baroknih stoljeća.

VI. poglavlje, šesto pitanje, drugi glavni problem: “(. . .) Što se tiče prve točke, zašto se kod taka slabog ženskog spola nalazi veća množina vještica nego među muškarcima, nema smisla iznositi razloge za protivno mišljenje, budući da osim svjedočanstava knjiga i vjerodostojnih osoba, i samo iskustvo to čini vjerodostojnim. Želimo o tome reći, a da pri tome ne prezremo spol u kojem je Bog uvijek činio velike stvari i zadivio jake, da različiti ljudi navode za tu pojavu različite razloge koji se uglavnom uvijek međusobno podudaraju. Stoga je taj predmet u svrhu opominjanja žena prikladan za propovijed. A kako je iskustvo često pokazalo, one željno slušaju samo ako se to diskretno iznese. (. . .) Pismo Starog zavjeta govori doduše o ženama uglavnom loše, ito zbog prve grešnice, naime Eve, i drugih koje su nju oponašale. No, jer se kasnije, naime u Novom zavjetu, riječ promijenila, naime riječ Eva u Ave, i jer je, kao što kaže Jeronim, ‘sve zlo što ga je donijelo prokletstvo Eve odstranio blagoslov Marije’, mora se ipak o njima (ženama) mnogo propovijedati, ito uvijek pohvalno. Ali, jer se i u današnje vrijeme ta (vještičja) bezbožnost više nalazi kod žena nego kod muškaraca, kao što uči samo iskustvo, možemo, ako točnije ispitamo uzroke, povrh onoga što je naprijed navedeno, reći da, kako su im sve tjelesne i duševne snage nedostatne, nije nikakvo čudo ako protiv onih s kojima se natječu, izvrše mnoga čarobnjaštva. ( .. .) Ovi su nedostaci obilježeni i kod stvaranja prve žene, time što je oblikovana iz savinutog rebra, to jest iz prsnog rebra koje je savinuto i kao da je protiv muškarca okrenuto. Iz ovog nedostatka također proizlazi da žena uvijek vara jer je nesavršena životinja.”

Već i samo navođenje citata iz ove monstruozne knjige ispunja osjećajem prljavosti. No, unatoč tome smatram da nije na odmet, mada napominjem da je ovo samo sitan i letimičan izbor iz jedne besmislene, ali skolastički neopozive rafalne optužbe, krajnjeg ponižavanja i nipodaštavanja ženskog roda bez selekcije. Navođenje primjera Marije i još poneke svetice samo je “iznimka koja potvrđuje pravilo”, da bi se pokazalo, kako žena doduše i može, ali bas neće!

IMG_7633_resize
Romantični dvorac Trakošćan pozornica je događanja nekih epizoda Zagorkine Gričke vještice.

Ono o čemu je mučno i govoriti, ali poentira svu jezičnu i naučnu maštovitost izraslu oko navodnog vještičjeg zločina, je juristički postupak protiv okrivljenih, ukratko tortura, mučenje, isljeđivanje, prisiljavanje na “dragovoljno” ponavljanje priznanja na mukama, te konačno, siguran kraj jezive kalvarije svake osumnjičene, egzekucija na lomači spaljivanjem (eventualno još) živog tijela.

Sav užas što ga oslikava mašta gotičkog slikara u prikazima svetačkih martirija, ljudi naživo guljene kože, na čekrk istezanih crijeva, čupanih očiju, drobljenih udova, vješani, istezani, živi pečeni, kupani u vrelom ulju, sve je to samo šarena sličica u usporedbi s hladnoćom neumoljivih tamničkih mučionica. Tortura je u vrijeme cvatućeg progona vještica znanost, stravična i sistematska znanost o izazivanju bolova, nepodnošljivih, koji će nesretnicu natjerati da kaže sve sto se od nje očekuje, samo ako joj se obeća trenutno prekidanje torture. Stravično zvuci podatak da su krvnici, stručnjaci za torturu daleko znanstvenije pristupali anatomiji nego liječnici, da su poznavali svaki mišić, tetivu, a nesumnjivo da su imali predodžbu i o funkcioniranju živaca, još u vrijeme dok liječnici liječe metodama korespondencije, svladavajući vatru u tijelu elementima vode, a probavu liječeći gutanjem dijamanata i zlata. Suvremenik takvog vrača-liječnika bio je dobro izučeni henker koji je tijelo poznavao dovoljno dobro da je sasvim točno znao koliki potisak treba upotrijebiti na palčenicama, koliki uteg prilikom istezanja, da bol bude neizdrživa, a opet da zadrži u nesretnici snagu života za konačnu predstavu. Istina je da su i okrivljenice često izdisale na torturi, ali znajući kakvim ce užasnim smaknućem poentirati njihovo priznanje, te još k tome suočene sa zahtjevom da svojim priznanjem obijede još čitav niz nevinih žena, bile su spremne trpjeti dok nisu izazvale nestrpljenje sudaca, pa je neki neodmjereni potez henkera konačno nesretnici istjerao dušu. No od toga nije bilo veće “štete” jer je sudac ionako u zapisnik unio da je nesretnica pred smrt sve priznala, itd. itd …

“1743, dana 8. veljače, u Zagrebu. U smislu izrečene sudske odluke, u pola devet ujutro predvedena je Helena Pticekova na uobičajeno mjesto torture i ondje je predana krvniku na pregled vražjih pečata. Koji je, obavivši svoj posao upravo iz stidnog mjesta izrezao jedan vražji pecat. Zatim, kršćanski nagovarana da prizna gdje je taj pečat dobila, ona odgovara: da nikak znati nemore, od kud bi bila tu pečat dobila, i da čisto nikaj ne zna. Otkuda ne hotejuča kaj faterati, primijenjeno je vezivanje ruku, pod kojum ligaturom lepo nagovarjana i pitana, kak bi otu pečat dobila, i kak je vu istu copriju vpala i došla, odgovor od nje je takov, da čisto nikaj od toga ona ne zna, nego samo odgovarja, da bi ne znala kaj bi povedala. Zato da od nje nikaj ni moći bilo sub ligatura manum ispitati, postavljena je točno u devet sati na drvenog konja. Poveda da je jedno leto med njimi, kaj je više od Božića, to je više. Poveda Sudara ženu Magdu, poveda takajše na ove, koje su nutre, za pajdašice svoje, naimre: Bara Duganova, Buncekovka, Dedovka, Miherićevka. Na dalje poveda da je prešasno leto o Trojaki vrag peklenski noćno vreme z šnjum živel, i da je onda on pečat njoj postavil kada je z snjum živel i svoj barat imel, i da njegovo seme bilo je vruče, ( .. .) Kaj takajše poveda ob jedanajsti vuri, da bi vu copriji njenoj bile pajdašice, naime Cindekovica, i nju poveda najvekšu gospu i kapitanicu, i kčer gore spomenute Šubičke stare, imenom Doricu, koja sad ima remenara pod Vrati kamenitim Bruna … “

1740. godine izašao je iz tiska, gotovo stoljeće ranije napisan, enciklopedijski rječnik Hrvatskog jezika “Gazophilacyum”, pavlinskog leksikografa Ivana Belostenca, 1742. izlazi drugo slicno djelo, Jambrešićev “Lexicon”. Oba rječnika nesumnjiv su spomenik civilizacijske razine i dometa na ovim prostorima. 1743. u Zagrebu, primorana najstrasnijim mukama, možda potpuno neuka žena Helena Ptičekova, govori praznovjerne besmislice koje joj učeni suci stavljaju u usta. I spomenuti rječnici puni su bogatih sinonima za vještice i sve što ih okružuje. Teško je povezati blistave umove kao na primjer jednog Belostenca, s besmislicama koje, zacijelo, u punoj vjeri upisuju u naše jezično blago. Krvavim besmislicama…

Svako spomenuto ime, novo uhićenje i jednaki užasni proces, “kršćansko” nagovaranje, “lakša” tortura, tzv. ligatura, odnosno neizdrživo stezanje ruku konopcima, zatim “drveni konj”, mučno istezanje i opterećivanje, na kojemu najveća većina okrivljenica kaže sve što se od njih traži. A iz detaljnog izvještaja vidimo da su doista bili ekspeditivni. Od pola devet do devet izvršene su sve predradnje i pokušaji ‘lakših’ mučenia. Spomenuta Cindekovica bogato je dokumentiran slučaj gričke građanke, iz kojega proizlazi sva površnost i korumpiranost gradske uprave, ali i neumitnost uništavajuće mašine. Bez razlike, građanke, kmetice, trgovkinje, stare, mlade, lijepe, ružne, neuke, pismene … Dovoljno je bilo da mučenoj netko od krvnika stavi u usta ime koje je želio, i mašina ju je progutala za nekoliko dana. Sve tako do posljednje od tisuća i desetaka tisuća mučenica samo u Hrvatskoj, Križevčanke Herucine.

Sretno nesretna povijest o Magdi Logomer Herucini, posljednjoj dokumentiranoj hrvatskoj “vještici” višestruko je zanimljiva, a sam slučaj i njegov tijek, potiču da posvetimo bar minimalnu dužnu pažnju toj velikoj ženi. Malo Križevčana, koje sam upitao, znaju za ime Herucine, i tko je ona bila. U Križevcima, među mnogobrojnim spomen-pločama zaslužnim Križevčanima i Križevčankama, te među imenima ulica i trgova, uzalud ćete tražiti njeno ime.

Andreas_Moeller_-_Erzherzogin_Maria_Theresia_-_Kunsthistorisches_Museum
Hrvatsko-ugarska kraljica Marija Terezija – mladenački portret

Prisutno je u Križevcima prezime Heruc, ali pošto Herucini to i nije bilo obiteljsko ime nego nadimak, veza je odveć labava za ikakve pretpostavke. Prezime Logomer/Lugomer takođef je ovdje odomaćeno. Iz sudskih spisa doznajemo da je Magda Logomer Herucina bila građanka, te se bavila vidarenjem i travarstvom. Predaja priča da je bila ljepotica. Njen se proces odvijao 1758., dakle rođena je u prvoj polovici 18. stoljeća. Magda se rodila gotovo stotinu godina nakon smrti Galileja, desetljeća nakon smrti Newtonasuvremenica je astronoma Herschela (otkrivač Urana), te filozofa Kanta. Suvremenica enciklopedističkih znanosti, tehničkih otkrića, prvih letova balonom, astronomskih spoznaja o beskrajnom svemiru…!

Proces liči na mnoge druge, ali neki detalji iz istrage vrijedni su naše pažnje. Tako na primjer, velik je utisak izazvala neka svjedokinja Eva Oblačić koja je iskazala da ju je, dok je ležala u groznici, okrivljena Herucina došla strasno napadati u liku muhe! Ovaj iskaz, poput mnoštva sličnih besmislica brižljivo je pridodan spisu kao dokaz protiv nesretnice, te je podvrgnuta uobičajenom isljedničkom postupku. Herucina nije željela ni svoju smrt, niti svih onih nesretnica koje se očekivalo da ce povuci za sobom, te je podnijela mnogo više nego bilo koja prije. Herucinu su nakon svega prisilili na priznanje najužasnijim mučilom, španjolskim čizmama, te ju nakon toga, na temelju tako iznuđenog priznanja osudili na lomaču. Međutim, budući je prema odluci kraljice Marije Terezije, pravovaljanost presude morala potvrditi kraljevska komora, spis je poslan u Beč na rutinsko ovjeravanje. Odluka o potvrđivanju takvih presuda potjecala je iz 1756., dakle dvije godine ranije, te je u međuvremenu zacijelo veći broj sličnih presuda verificiran. No moralo je biti nešto posebno u slučaju Herucine, što je privuklo čak i kraljičinu pažnju: poznajući podrobnost sličnih sudskih spisa, to je zacijelo bio posebno okrutan postupak prema Herucini zbog njenog tvrdokornog odbijanja priznanja. U svakom slučaju, primivši spis, kraljica piše Hrvatskom banu Franji Nadasdyju da ubuduće svaku optuženu ženu treba zatvoriti, ali nikakav postupak protiv nje ne pokretati bez odobrenja kraljevske komora. Dalje piše:

“(. .. ) Što se pak tice naprijed navedenog posebnog slučaja čto nam ga je podnio naprijed spomenuti grad Križevci, milostivo želimo da se naprijed označena osuđenica Magdalena Logomer hitno dopremi ovamo u Beč. Ovu, dakle, našu milostivu odluku saopćujemo vašoj vjernosti zato i s tom zadaćom da bi vaša vjernost znala na određenim mjestima hitno odrediti ono što je potrebno za njeno izvršenje, i to ne propustiti. (. .. )” lzmeđu redova ove cifraste naredbe jasno se osjeti odlučno kraljičino naređenje da nikakav propust ne osujeti izvršenje. Propust na koji kraljica medu redovima cilja moglo bi biti na primjer iznenadna smrt osuđenice od posljedice ispitivanja. Zacijelo sudu nije bilo ugodno takvog svjedoka slati na ispitivanje osobno kraljici. Kraljičine odredbe o procesima protiv vještica nesumnjivo su s pravne strane ograničavanje nezavisnosti hrvatskog sudstva i kao takve udar na državni suverenitet Hrvatskog kraljevstva, na koji je kraljica inače mnogo polagala. No u ovom slučaju iznimno ne možemo gledati tim očima! Herucina je sretno dospjela u Bee, gdje je brigu o njoj preuzeo kraljičin osobni liječnik Danac Van Swieten. On izvještava kraljicu o načinu mučenja nesretnice:

“(. . .) Poslije palčenica svezaše joj ruke uzetom, te je povukoše uvis, a uže joj se urezalo u meso. Vidjeli smo u Beču grozan primjer, gdje je krvnik kod jednog ovakvog mučenja iščupao optuženici ruku. U 10 sati staviše joj šarafe na nožne kosti, što zovu ‘španjolske čizme’, te je digoše s tla i staviše joj utege na noge. Tako su je izmjenice dizali i spuštali na zemlju. ‘Španjolske čizme’ ostadoše joj još uvijek na nogama. Vidio sam joj brazgotine na nogama i njene osakaćene ruke. Stajat ce mnogo truda dok ozdrave. (. . .) Ako bi tkogod u Hrvatskoj htio pokazati čudesne pojave elektriciteta, bio bi u velikoj opasnosti da ga proglase čarobnjakom.” S posljednjim navodom izvještaja ne možemo se ipak u potpunosti složiti, ako znamo da najrazvijenije zemlje prednjače u progonima vještica, da su rekorderi Švicarska, Francuska, Južna Njemačka, a progoni da idu zajedno s progresom. U Hrvatskoj, dok nije došla u jaci dodir s razvijenim Zapadom, nije bilo okrutnih progona, a u dijelovima pod osmanlijskom upravom progoni uglavnom potpuno izostaju.

gricka-vjestica-slobodna-dalmacija01
Stripovsko oživljenje Zagorkine Gričke vještice polovicom prošlog stoljeća ostvario je doajen hrvatskog stripa Andija Maurović

Sretni epilog Herucinine drame jest taj da ju je osobno kraljica rehabilitirala, te uputila doma s osobnom zaštitom i uputom da ju nitko više ne smije uznemiravati. Istovremeno Van Swietenovo opširno mišljenje sadrži načelne stavove o čarobnjaštvu općenito, koje on doduše priznaje, ali ne povezuje ni na kakav način s postojećim procesima i osumnjičenim vješticama. Na temelju njegovog mišljenja, a koje je dao posebno pod utiskom slučaja Križevačke vidarice Herucine, obustavljeni su progoni vještica u Hrvatskoj, te tako možemo zaključiti da se na snažnoj volji jedne žene, Križevčanke Herucine, zaustavila lavina progona vještica u Hrvatskoj.

Ovaj je slučaj, kako će prepoznati svaki ljubitelj Zagorkinog pera, u mnoštvu detalja poslužio Zagorki kao predložak za ‘Grički vješticu’, kontesu Neru. Premještena iz križevaca u Zagreb, te iz građanskog u velikaški stalež, kontesa Nera ukorak je slijedila Herucinin put od optužbe i suđenja sve do puta u Beč i Kraljičine rehabilitacije.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s